(Ovo je nastavak koji sam obećala vama i sebi)

 

Teško je ponoviti stil pisanja. Namjerno sam čekala jedan vremenski odmak da bih mogla biti realnija, ali i da se odmorim od napornog perioda. Ukratko rečeno: moj život se jako promijenio sa Saturnovim tranzitom, ja sam drugačija, okolnosti su drugačije - a na prvi pogled sve je isto.

 

Nakon mamine smrti počela sam se intenzivno brinuti o mojem ocu koji je ostao živjeti sam u kući na selu. Taj moj ''Saturn'' (čitaj otac) nije želio napustiti svoj dom. Želio se brinuti sam o sebi, o svojim kokicama, pijetlu i mačku. Upravo mačak je najzanimljivije biće iz njegovog okruženja. Toliko se vezao za mojeg oca da ga nije ni za trenutak ispuštao iz vida. Slijedio bi ga po dvorištu, ležao u njegovoj neposrednoj blizini, branio ga (poput psa) od drugih životinja ili ljudi tako što bi zaštitnički stao ispred njega i nakostriješio se čak i napadao životinju koja bi se uputila u blizinu njegovog gospodara (podsjeća me na priču ''Mačak u čizmama'').

 

Pitate se zašto je mačak bitan u ovoj priči? Kada bih pitala tatu ''Hoćeš doći malo živjeti kod nas, barem preko zime?'', on bi odgovarao ''Znaš, pomišljam na to, ali ne mogu ostaviti mačka. Kokice se mogu spremiti u škrinju, ali mačak i ja smo toliko povezani da ne mogu zamisliti da ga ostavim ovdje. Nas dvojica ćemo zajedno čuvati kuću.''

 

Saturnovski sam se brinula o tome da otac ima hrane, da se svaku večer telefonom čujemo i provjerim je li zdrav, sit i sl. Počeli smo razgovarati o imanju, (zemlji, kući) nakon njegove smrti. O podjeli između mene i brata i o skrbi da se očuva djedovina barem koliko je minimalno potrebno. Željeli smo urediti vlasništvo i posjedovno sve kako bih ja kasnije imala manje problema. Takva realnost nas je zbližila. Saznala sam sve ono što je otac godinama skrivao od mene da me zaštiti ili da ne unese razdor između nas, njegove djece. Svjestan različitosti karaktera, oslonjen na mene u najtežim trenucima, ali pravedan i odlučan da na ''onaj svijet'' ode kao dobar otac. Zar i to nije saturnovski?

 

Došla je i prva zima. Postajalo je hladnije, a plašila sam se zimskih uvjeta koji bi otežali moj odlazak (pogotovu kroz Gorski kotar) k ocu, a on je sve teže hodao. Često bi osjećao oštru, gotovo nesnosnu bol prilikom pražnjenja crijeva. Jednog dana pred Novu godinu nazvao me i rekao vrlo tužnim glasom ''Mačak mi je uginuo. Baš sam jako tužan, iako je to samo životinja.''

 

Tog trenutka sam znala da je to znak. Mačak je bio samo dvije godine star. On je jednostavno ''odlučio'' otići, maknuti se ocu s puta, osloboditi ga brige i obaveze i potaknuti ga da se preseli kod mene ili kod brata. Tako je i bilo. U nekoliko dana tata je došao kod brata ''Samo preko zime, malo kod brace malo kod tebe''- kako bi on rekao.

 

Sredinom veljače smjestila sam ga u bolnicu u Rijeci. Krajem veljače operiran je od karcinoma crijeva. Liječnici nisu bili suglasni. Jedan je tvrdio da tata neće dugo, a drugi je govorio da bi on mogao godinu-dvije, a možda i više.

 

Preostalo je da ja pogledam moje, njegove i bratove tranzite i procijenim sama. Ne mogu vam objasniti kako je to kada računate i procjenjujete smrt vlastitog oca. Uvijek to izbjegavam kada me klijenti pitaju. Kažem ''Nije etički. To prepustimo Bogu''.

 

A u mojem slučaju Saturn pred mene stavlja gole činjenice i stvarnost u svoj svojoj realnosti, suhoj, hladnoj i sivoj (baš tako taj planet opisuju tradicionalni astrolozi).

 

Moj i tatin Saturn bili su u razmaku od 32 stupnja, a otac je imao 32 godine kada sam se ja rodila. I kako matematika pojednostavljuje sve tako je naravno očev Saturn s njegovih 80 godina starosti po direkciji solarnog luka (1 stupanj za jednu godinu) došao na istu točku kao i moj direkcijski Saturn s mojih 48 godina starosti. Ova matematička priča ne bi bila ništa neobično da (njegovih 32+48=80, mojih 48godina starosti) nije gore ispričan slijed događaja.

 

Znala sam da moram za njega preuzeti odgovornost i skrb. Preselila sam ga u moj dom. Organizirala medicinsku skrb. Organizirala moju obitelj da mu budemo na usluzi dan i noć. Preselila njegov karton kod mojeg liječnika. Zamolila moju prijateljicu psihijatricu da ponekada s njim razgovara i da mi pomogne. Provela nekoliko puta s njim na hitnoj pomoći cijeli dan i noć. Organizirala prijevoz na kontrole u bolnicu.

 

Naša dva Saturna su htjela i da uredimo materijalno: napisali smo i ovjerili darovni ugovor kako bi se izbjegli veliki troškovi ostavinske rasprave.

 

Da ne spominjem kako sam se naučila presvlačiti, njegovati tijelo oca, mijenjati anus preter (vrećicu koja zamjenjuje debelo crijevo i anus). Kasno noću bila sam psihoterapeut kada je tata plakao od nemoći i tuge jer odlazi (podsvjesno). Svaki dan nastavila bih s poslom kako bi egzistencija bila zadovoljena.

 

Kako su se ocu bolovi pojačavali tako je bilo teže boriti se s time unatoč morfiju. Organizirala sam da za prvi svibanj svi odemo s njime njegovoj kući na selo i da on vidi (posljednji put) svoje prijatelje, susjede i kuću. Nakon toga preselio se kod brata, a ja sam nastavila skrb s medicinske strane. Sa Sanjom (psihijatrica) sam trčala ocu ugraditi kateter. Ja sam asistirala dok je ona to radila. Edipov kompleks – prvi puta vidim očev intimni dio - definitivno razriješen.

 

Znala sam po cijeloj priči o naša dva Saturna da ću i s njegovim mrtvim tijelom morati biti u dodiru. Tako je i bilo. On je umro 20. svibnja oko podne, po jako vrućem danu. Nismo mogli dočekati mrtvozornika pa smo šogorica, njezina susjeda i ja oprale i presvukle očevo tijelo i priredile ga za staviti u lijes. Bio je to točan tranzit Saturna u opoziciji na moj i očev direkcijski Saturn.

 

Kako su moj Merkur i njegova Venera na istoj točki ekliptike njih je istodobno tranzitirao Neptun u konjunkciji.

 

Tjelesno (Saturn) i duhovno (Neptun) bili smo zajedno i odvojili se u isto vrijeme i ostali povezani u jednoj drugoj dimenziji.

 

Ne moram posebno naglasiti da sam kao djevojčica bila jako vezana za oca, a ja njemu njegova maza i miljenica. Morate priznati dragi moji prijatelji da nije jednostavno ni lako prolaziti kroz sve to u jednom periodu od dvije i pol godine (upravo toliko Saturn boravi u jednom znaku, u ovom slučaju u Djevici).

 

Oh, zaboravila sam jako važnu stvar. Moj suprug je neposredno pred očevu operaciju bio operiran (diskus hernia), a prethodno je dva-tri mjeseca gotovo nepokretno ležao u jakim bolovima. On se taman počeo oporavljati kada je tata završio u bolnici.

 

Ta 12-ta kuća simbolizira bolnice, a tada je i moj stan bio pretvoren u bolnicu, a ja sam dnevno po dva puta prolazila bolničkim hodnicima. Ta 12-ta kuća predstavlja žrtvovanje za druge, nemoćne, često starije – zar nisam to činila?

 

Ne želim spominjati još niz popratnih situacija koje govore: kada gubiš nešto važno tada se nemoj čuditi drugim, usputnim gubicima. Suprug je u jednom trenutku, pred kraj očevog života spomenuo razvod. Ja sam pomislila: pa ako se to mora desiti neka bude sada, jer kada boli jedna bol drugu ću manje osjetiti. I to je bio dio Saturnovog iskušenja. Nije se (još uvijek) realiziralo.

 

Da paket bude veći potrudio se spomenuti Neptun: kolegica s kojom sam radila u istom timu i uredu oko 8 godina u izuzetno lijepom odnosu, odbila je mojoj kćerki potpisati ugovor na neodređeno (slučajno je postala u međuvremenu njezina direktorica) već joj je produžila na nekoliko mjeseci.

 

Trebalo je sve to fizički izdržati. Htjela sam ostati i psihički stabilna. Kako kažu ljudi ''sada više nisi dijete jer si izgubila oba roditelja''.

 

Ima li tu olakšanja osim da si se oslobodio napora u njegovanju i pomoći?

 

Osim što si fizički prestao prolaziti napore u jednom trenutku počinješ osjećati jednu psihičku slobodu. Ne moraš više nikome polagati račune. Ne moraš više biti rob superega. Prihvaćaš separaciju kao neminovnost. Znaš da nam je svima fizički kraj i da slabi naš osjećaj moći. Time slabi i naša povezanost ili bolje rečeno ovisnost o materijalnome. Jer što god materijalno stekli u ovome životu ne možete ga ponijeti sa sobom. Ostaje ljubav kao najdragocjenija vrijednost. Ljubav prema sebi, ljudima, životinjama i svemiru. Ljubav kao univerzalna energija koja nas hrani i prati u svim oblicima u kojima se pojavljujemo. Zar nije mačak mojeg tate dokaz ljubavi?

 

Moraš živjeti sada i ovdje. Ovo je jedino vrijeme koje postoji. Ako ne možeš uzajamno davati i primati ljubav tada pusti osobu da se ''odlijepi'' od tebe i pruži joj mogućnost da pronađe sinergiju s nekim drugim ili negdje drugdje. Daruj joj slobodu jer sloboda je ljubav.

 

Ima li samosažaljenja?

 

Ima, dakako. Žališ sebe što moraš prolaziti kroz bol. Ali ako to činiš zato da drugome olakšaš bol i patnju tada samosažaljenje nestaje. I bol je tada manja, jer kada se ona dijeli postaje manja (a radost se dijeljenjem umnožava).

Tko ti sve pomaže?

 

Svi oko tebe u takvim situacijama daju sve što treba. Liječnik bez komentara daje lijek. Sestra ti organizira administrativne radnje i bodri, savjetuje. Patronažna sestra ti u tvojem domu pruža konkretnu pomoć oko bolesnika. Suprug mi je u presudnim trenucima rekao ''Daj, neka tvoj otac bude ovdje i umre u krugu obitelji, a ne u bolnici''. Prijateljica mi je rekla ''Zovi me u svako doba dana ili noći. Ja ću ti govoriti sve faze tijeka bolesti i pomoći s medicinske strane''.

 

Što sam sve činila da sačuvam potrebnu psihičku i fizičku snagu, jer ne zaboravimo da sam samo godinu dana prije toga izgubila mamu?

 

Povremeno sam odlazila na višesatne joga vježbe i sve one su bile odraz situacije kroz koju sam prolazila: statične, iscrpljujuće, ne znaš kada će završiti, duboke i ozbiljne. Kroz fizičke položaje potiče tvoju psihičku energiju i snagu da se ravnomjerno rasporedi i dospije baš tamo gdje ti najviše treba. Prijatelji s kojima dijeliš te trenutke dijele s tobom bol i radost tj. bol umanjuju, a radost povećavaju. Bodre te i vole te. To je dovoljno. To je puno. To je snaga koja ti treba tada i koja će ti kasnije pomoći da se poput feniksa digneš iz pepela.

 

Kada je najteže nije neophodno da je netko samo fizički pored tebe. Nekada ti je jednako veliki oslonac ako je psihički stalno prisutan, ako te na daljinu hrani s ljubavi i ako potpuno razumije kroz što prolaziš.

 

Kakva sam ja nakon svega?

 

Ista. Ozbiljna. Odgovorna. Požrtvovana. Vjerujem u ravnotežu i ''zasluge'', u pravdu i u to da nas naši preci čuvaju, štite i prate dok god nam je to potrebno i kada nam je neophodno. Znam da su se i oni promijenili svojim odlaskom iz ovozemaljskog, tjelesnog oblika. Otpustili su sve stege i norme koje su ih kočile i sputavale. Bolje vide što je za nas najbolje i pomalo nas usmjeravaju ako znamo slušati i vidjeti njihove signale.

 

Još je sve vremenski svježe i nisam do kraja prošla proces separacije od roditelja, ali činim svaki dan barem nešto konkretno da se on nastavlja i dovrši. Za to treba vrijeme i ljubav.

 

Ovo pišem pod utjecajem Saturna na moj natalni Saturn i Ascendent. I to je jedan doprinos raščišćavanja s proteklim periodom. I ne samo to. Ovo je nastavak održavanja karakternih osobina koje mi je Saturn dao: održi obećanje i napiši nastavak, održi predavanje na svom vlastitom primjeru, daj drugima mogućnost da shvate i razumiju u praksi tranzite Saturna i njegov ciklus. Ovo je i u čast mojem ocu i mojim roditeljima koji su vjerovali u mene, poštovali me i voljeli me.

 

Ovaj članak poklanjam vama s ljubavlju.

 

Hvala vam na pozornosti i na strpljenju.